Gost komentator

DR. SC. SREĆKO JELINIĆ

Ovrhe (prisilne naplate) su opet na dnevnom redu

Nakon šestomjesečnog vremenskog zatišja kada je „zaustavljeno“ provoditi ovrhu nad novčanim sredstvima građana zbog pandemije koronavirusa ponovno je krenuo „ovršni tsunami“.

Dr.sc. Srećko Jelinić
Piše: Dr.sc. Srećko Jelinić

Pri tomu pozvani nas zabavljaju s ispraznim statističkim podacima o broju ovršenika, tj. nad kojim brojem osoba se ovrha provodi, o ukupnom iznosu koji se prisilno naplaćuje, a to znači sa svih računa dužnika, ali ne i nad onim sredstvima koje je dužnik u međuvremenu uspio skloniti itd. Je li broj ovršenika veći ili manji, je li ukupni iznos dugovanja koji se prisilno naplaćuje viši ili niži u odnosu na prethodna razdoblja zapravo su sporedna pitanja ima li se u vidu što se u našem okruženju događa brojnim pojedincima. Oni u stvarnosti postaju platežno nesposobni ili, bolje rečeno, ograničeno platežno sposobni. Kakav je to osjećaj najbolje znaju osobe nad kojima se provodi ovrha, a u krajnjoj liniji, trpi cijelo gospodarstvo, jer se sve to odražava na obujam robno novčanog prometa, da ne kažem obujam slobodnog trgovanja.

Da ne bi netko pomislio kako se svrstavam u liniju obrane dužnika, pod svaku cijenu, jer i kao profesionalac u pravu zalažem se za poštivanje prava, vladavinu prava ili prevedeno na jednostavni rječnik – svaki dug se mora vratiti. U protivnom vratili bismo se na način trgovanja iz početaka ljudskog roda koju je obilježavalo trgovanje roba za robu, stvar za stvar itd. Bila bi to negacija novca kao univerzalnog platežnog sredstva, usporilo bi se trgovanje, otežala dostupnost roba itd.

Ali, postavljam konačno pitanje – kako protumačiti da se veliki broj ovršnih predmeta kod javnih bilježnika odnosi na neplaćene račune za komunalne usluge (struja, plin, voda) i za telekomunikacijske usluge. Ako je to tako ne treba li progovoriti nešto na temu – kako živi narod. Tu ulazimo u sferu političkih promišljanja.

Nije na meni da obrazlažem jednu primarno ekonomsku temu pored toliko pozvanih, izuzimam samo neka uvažena imena ekonomskih stručnjaka, osoba koja i ne trebaju bilo kakvu promidžbu. Ali, sa žaljenjem mogu konstatirati niz osoba koje se kite zvučnim titulama i sveučilišnih nastavnika koje uporno „šute“. Ovo zato što se ne usude reći ništa ili su nesigurne u ono što navodno znaju ili su najobičniji politički kalkulatori, koji će svoju šutnju jednog dana pokušati naplatiti ili tko zna iz čega. Oduvijek sam se zalagao za slobodu izražavanja i za ispunjavanje obveze izražavanja onih koji su pozvani izreći što misle. Tražio sam, barem u recentno vrijeme, mudre misli, izgovorene ili napisane na temu financija, sadašnjeg stanja, kako ga popraviti, što učiniti, kako državni proračun (prihode i rashode) uravnotežiti kod iznenadnih povećanih troškova (npr. zbog korone) ili smanjenog prihoda (npr. od turizma), itd. Svemu treba dodati krupna sistemska pitanja od odlučnog značaja za uravnoteženje proračuna, a vezana su uz mirovinski sustav, zdravstveni sustav, sustav obrazovanja, političko-teritorijalni ustroj itd.

Nitko ne želi dirnuti u osinje gnijezdo interesa kada svatko iz rovova brani svoje interese i socijalni položaj i zato se kasni s nužnim reformama. Pri tomu se nude palijativna rješenja pa i na zakonskom planu. Jedno od takvih rješenja bilo je i privremeno zaustavljanje ovrha zbog teške situacije izazvane pandemijom uslijed širenja zarazne bolesti i korone da bi se sada, u još težim okolnostima s naraslim kamatama na dug s ovrhama nastavilo. Kako to objasniti? U međuvremenu se na planu sistemskog pristupa rješavanju ovrha nije odmaklo niti milimetar.

Kada se govori o „sistemskom rješavanju ovrha“ nitko, pa niti pisac ovih redaka ne misli na brisanje dugova potezom pera, jer to bi bilo pravno nedopustivo. Uostalom u samom početku je izrečena misao - svaki dug se mora vratiti. Još nešto, nije u pitanju reforma ili donošenje novog ovršnog zakona, već i nekih drugih propisa, npr. Zakona o obveznim odnosima.

Ali ono što se ne smije zaboraviti je:

  1. Hrvatska je socijalna država. I to je ustavna kategorija. Što to znači izrekao je i Ustavni sud RH i zato neka se pogleda ocjena ostavnosti tzv. Lex Agrokor. Naime, Ustavni sud je odlučio da je Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za RH, poznatiji kao „Lex Agrokor“ u skladu s Ustavom. V. rješenje/odluku US U-I-1664/2017 od 2.V 2018.g. uz dva izdvojena mišljenja. Rečeno je kako Zakon poštuje hrvatski Ustav, nepovredivost prava vlasništva kao i slobodu poduzetništva, no ono što se često zaboravlja su rečenice koje govore o Hrvatskoj kao socijalnoj državi. Koncept socijalne države omogućuje različite mjere državne i javne vlasti u gospodarskom području (upravljanje odozgo, dirižizam), obvezuje državnu i javnu vlast da se miješaju u tržišnu funkciju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačili ili umanjile ekstremne socijalne razlike. I zato su očekivanja od vlasti i predlagatelja zakona očekivana.

  2. U kolikoj je mjeri postojeći Ovršni zakon socijalan? Neka se Ustavni sud pozabavi i ovim pitanjem i po vlastitoj inicijativi. Istina Ustavnom sudu se nikada ne naređuje, ali se ima pravo izraziti očekivanje.

  3. Ostvaruje li se socijalna pravda ako se u postupku ovrhe najposlije namiruje glavnica duga. Istina to pitanje određuje drugi zakon, ali to ne znači da se propisom ne bi moglo odrediti da se prvo naplaćuje glavnica a tek onda zavisni troškovi. Gleda se na to da li je ukupnost propisa, koji reguliraju određeno područje, socijalna.

  4. Zar se troškovi ovrhe ne bi mogli odrediti do kojeg najvišeg iznosa mogu iznositi? Koncept obveze vraćanja duga time ne bi bio ugrožen. Kod postojeće visine zavisnih troškova (svi troškovi u postupku naplate, Fine, bilježnika, odvjetnika), u velikom broju slučajeva višestruko nadilaze glavnicu. Da li je to socijalno ? Odgovor jedino može dati Ustavni sud RH? Time država ne intervenira u ugovorne odnose, ne narušava temeljno načelo da se dugovi moraju vraćati.

  5. Što je s ograničavanjem visine zateznih kamata. Na ovom mjestu se ne želimo upuštati u teoretsko izlaganje što su zatezne kamate po svojoj prirodi i kakva im je funkcija, ali izvan je svake dvojbe da je njihova sadašnja visina neprimjerena cijeni kapitala odnosno redovnoj kamatnoj stopi. Znamo da kamate imaju i kaznenu funkciju neplatišama i da neplatiše trebaju „stimulirati“ na pravovremeno vraćanje duga. Sada zatezna kamata postaje i na neki određeni način legalna osnova uvećanja plasiranog kapitala. Znate li da je ograničenje rasta kamata do visine glavnice poznavalo još rimsko pravo o čemu studenti prava imaju prilike čuti i naučiti.

  6. Od ovrhe je izuzet iznos od ¾ plaće, a za to se treba otvoriti zaštićeni kunski račun kod Fine, no ¾ ne daje isti iznos od najnižeg iznosa plaće i one koja je višestruka veća. ¾ od najnižeg iznosa plaće ne osigurava socijalnu egzistenciju. A ovrhe nad takvim primanjima nisu malobrojne. Ne bi li trebalo iznos koji je zaštićen od ovrhe povisiti kod najnižih pimanja?

  7. Što je sa spekulativnim otkupom potraživanja (cesija) odnosno promjenom vjerovnika, koji potom ne biraju sredstva naplate? Istina, time se zadire u slobodu raspolaganja imovinskim pravima vjerovnika, ali je više negoli očito kako se u brojnim slučajevima radi samo o spekulativnom prijenosu tražbine da bi se umnožili troškovi na teret dužnika. Što je sa najavljenim Zakonom o agencijama? Poslovanje ovih tvrtki treba urediti posebnim zakonom.

Mogli bismo tako nizati pitanja, pa i ono da li su javni bilježnici potrebni kao servis suda. Mora se priznati zakonodavac nalazi rješenje na kritiku iz Europe prema kojoj rješenja o ovrsi ne mogu donositi javni bilježnici i zato ih zadržava, ali im daje drukčiju ulogu. Po meni ponižavajuću, no sa stajališta javnih bilježnika ili kada bi to bio, ne bih zato mario, jer važno je da ima posla koji donosi prihod.

I za kraj – ne bi li trebalo na neki način sankcionirati one vjerovnike, koji unatoč posjedovanja informacija o nelikvidnosti dužnika istom omogućuju i preuzimanje drugih obveza što sve tu osobu vodi u daljnje dužničko ropstvo s nesagledivim posljedicama. I za takva postupanja vjerovnika („uvaljivanja“ osoba u još veće dugove) ima rješenja. Ili npr. kada vjerovnici „otvaraju više postupaka naplate samo zato da bi uvećali troškove umjesto da se sav dužni iznos naplaćuje u jednom „mahu“. Imamo primjera i za to.

I još nešto – ne treba mijenjati samo Ovršni zakon, već i neke druge propise, npr. zakona o obveznim odnosima, dok druge propise treba donijeti, jer samo cjelovitom reformom svega što ulazi u sustav ovršnog prava može se krenuti naprijed ka socijalnoj državi, kakva smo po Ustavu.

Dr.sc. Srećko Jelinić, red. sveuč. profesor u trajnom zvanju, u mir.
Stavovi izraženi u ovom tekstu stavovi su autora, i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Republika.eu